... Break my body, hold my bones, hold my bones...

Danas sam...

...počela šivati. Zapravo, počela sam šivati davno, ali danas sam dobila vlastitu mašinu. Od danas počinjem učiti,
stvarati. Veselim se!
...se sjetila starih prijatelja. Poslala sam mailove jer neznam gdje se nalaze u ovom trenutku svoga života. Zanima me kako su.
...odgodila obaveze za sutra. Jer mislila sam kako će mi lijepo dan proći ovako opušteno. Iskreno, požalila sam.
...iznova shvatila kako se ljudi ne mijenjaju. O ne, nikako. Debili ostaju debili.
...razmišljala o šansama. Uvijek ih dajem. Pitam se koliko bi ih meni netko pružio.
...peglala šiške. Pokleknula sam jer nemirne su previše.
...plesala do iznemoglosti. Jer tako je dobro!
...odlučila napisati ovaj post. Jer voljela bih vratiti vrijeme bar na trenutak.

Još prekjučer sve se svodilo na neke izbore, danas je već sve tako pojednostavljeno. Bojim se samoće i to je loše. Nisam htjela biti jedna od tih ljudi. Previše se navikneš, očito.

Što reći?

Čini mi se da sam definitivno izgubila onaj gušt. Onu volju za podijeliti ovdje sa vama svoj tjedan, svoj dan, dio svoje glave. Onu volju za naći istomišljenike. Dođe mi ponekad, neću lagati. Ali onda opet, kao da me baš briga. Sva sam jako nezainteresirana i jako snažna. Ali bitno da ova adresa još postoji, još nije pobrisana. Toliko o tome svemu.

Promjene u mom životu su poprilične, a opet kao da ih nema. Privikavanje na nove okolnosti je postalo tako normalno. Tupilo koje te obuzima kad se pomiriš i sa onim lošim je ono što me zabrinjava. Što me zabrinjavalo, zapravo. Sada me više ni to ne dira.

Imam puno svijetlih točaka, o da. Možda više nego što sam ikada imala. Sretna sam zbog toga, i možda je baš to razlog zbog kojeg sam tako indiferentna prema svim sranjima.

Ove godine, post blagdanska depresija me nekako izbjegla. Inače mi je priljepak. Osjetila sam ju kako se gura, i traži svoje mjesto u svim mojim osjećanjima. Ali zajebala sam ju jer pogledala sam u budućnost skoru sa ogromnim smješkom i ne može me sjebat ovaj put ne ne. Jes!!

Mislim da je ovo sasvim dosta za sada. Neznam kada i da li ću se vratiti. Opet.

Ima već neko vrijeme da sam se vratila. Ali ne mogu se natjerati pisati ovdje. Ne ide pa ne ide. Mislim da napokon odustajem. Nema smisla raditi nešto što te ne ispunjava više. Barem ako ne moraš.

Nema me već masu.
Komp ne radi. A iskreno, neda mi se gubit vrijeme sa ljudima koji će ga eventulano popravit. Jer nemam vremena.

A putujem sutra. Pag!!!!

I nema me. Ostavljam ogroman pozdrav, i obećanje da ću se pokušat javit koji put.

Ljubim :*

Ne mogu se izraziti. Nikako pa nikako.

Uf kako je zajeban osjećaj kad si sav u nečem, trudiš se, stvaraš i nerviraš se a zapravo ne radiš ništa. I rezultat je propast. Još je gore kad vas nekoliko to zajedno radi. A najgore je kad se kasnije nađete i shvatite koliki ste debili.

Subota ujutro. Odmah nakon jutarnje kave, još jednom na brzinu prelazim zadatke koje sam vježbala već par dana. Malo nakon toga, nalazim se na kavi za 1,80 kn. Ponavljamo. Imamo kolokvij za sat vremena. Ljudi nam se smiju. Mrštim se. Ispred sebe vidim samo još jedan kolokvij i još jedan i još jedan. I slabo mi je. Ona je sama doma noćas i predlaže da učimo kod nje. O da, može. Dogovoreno.

A onda mi stigne najmanje očekivana poruka:
'' Danas sam u Ri. '' /kakvo jebeno iznenađenje!!!/

I tu se sve preokrenulo. Uljepšao mi je i subotu i nedjelju. I sve.
Današnji ispit padam sigurno, ali isplatilo se.

Strašno je zanimljivo kako se svaki put iznova zaljubljujem u jedno te istu osobu! :)

Jedno te istu pjesmu slušam stalno. Repeat.

Ponekad dobijem snažu želju da pobrišem objavljeni post. Ovaj put sam to i napravila. Ako želite, komentirajte ovaj ispod. Do novog. Eto toliko.

Kad su ljudi u frci, potpuno krive stvari stavljaju kao bitnije. Pa će se tako puno njih odlučiti na vožnju sa pijanim vozačem, samo da nebi zakasnili doma. Bitnije je izbjeći fajt kod kuće nego ostati živ. Jako zanimljivo. /bezvezan primjer, ali shvatili ste/

Jako se brzo nadurim. Onako dječje mutavo. Jer reagiram naglo. Ali me zato prođe za 5 minuta i manje. Naravno, ovisi i o situaciji. Smješna sam si jako ponekad.

Bila sam u Pagu. Smrzla se, skoro umrla od gladi i bankrotirala. Ali sam se zato i jebeno provela. Neke stvari stvarno možete samo dole vidjet i čut :D I grlila sam se puno. Ijoj.

E a onda sam došla u Rijeku. A jutros i pred faks. Shvatila sam da skroz nisam u toku i da sam potpuno izgubljena i ništa ne kužim. Na to sam mislila kada sam govorila o planu i programu, hitno mi je potreban.

Primjetila sam nešto. Roditelji sve više rade debile od svoje djece.
Ne pretjerujem kada to kažem. Ta ista djeca su razmažena, nesamostalna, nezrela i nepodnošljiva. Ja neznam kako i kada će postati ljudi.

Jučer sam cijelu večer promatrala živi dokaz. I nisam mogla samo prokomentirati i odmahnuti rukom. Ovaj put ne. Samo sam gledala i nisam vjerovala. Što rade od te djece, to je strašno.

Već se osjetilo proljeće u zraku.
Najtoplija veljača ikad, rekli su.
Spremite kapute u ormar, savjetovali su.

A onda je jednog dana m odlučila otić na jedno putovanje.
Maknut se, družit se, zabavit se, vidjet drage ljude i bit sretna.

I evo što se desi. Opći kaos. Ovo se ne može nazvati lošim vremenom. Ovo je ekstremno loše. Na trenutke stojim i ne vjerujem. Bljak.

Toliko je toga pošlo po zlu, da mi se već po glavi motaju misli kako mi neke više sile u biti šalju znak da ostanem doma i ne mrdam. Neznam. Samo znam da sam tužna jako i ljuta. Eh. :/

Neki dan sam dobila poruku na mobitel:

'' Ej mala, imamo još 170 dana do Szigeta, ako stavimo svaki dan 10 kn sa strane imat ćemo i više nego dovoljno za fest! ''

Hehe. A baš smo smiješne. Svake godine jedno te isto. Ali dobro, neću se rugati, ovaj put možda baš upali.

Što se ne može reći i za razdoblje prije njega. Čudnjikavo je. Znam da ova riječ vjerovatno ne postoji, ali to i nije bitno.

Internet su mi isključili, valjda sam imala neke probleme, i to već treći put, pa sam se odlučila primit posla kako treba. Renovirala sam cijeli komp, i sad sam sva ponosna. Pravi haker.

I onda se smijem toj jedinici iz informatike. Jedino što ne prođem. Informatika. Nisam se trudila, priznajem. I živcira me princip rada, glup je. Ali ipak. Šteta nekako.

Puno sam poljubaca dobila i sva sam sretna bila. Sad će opet proć kojih tjedan dana dok se ne priviknem na standard svakodnevice. Nakon toga postajem tupa ponovo. I jako otporna.

A onda nakon još nekoliko prekriženih brojeva na kalendaru odlazim. Mičem se i putujem. To mi treba to.

Pod dojmom sam jedne situacije, ali neću o tome pisati, jer zapravo nemam šta reći. Samo joj naglasiti da ima moju podršku, znat će ona tko je :*

Danas sam opet pola dana prespavala. Malo se razbahatim kad prođem neki ispit i zaboravim da mi je sljedeći za dva dana. U glavi mi je samo 15.02. kada je sve već gotovo i kada u obzir dolazi samo piva i odmaranje glave. A to je brzo, jelda? Da.

Jebeš način života kad živiš krivo.

Da li postoje bezizlazne situacije?

Stvorili smo previše brutalan svijet. Tako me sram što sam čovjek.

Budućnost. O daljoj neću ni pričati. Bojim je se.
Ova bliža me pak brine. Da li se samo meni čini kako slijedi glupo razdoblje? Nakon svega svega slijedi ništa ništa. Spuštam pogled dva posta ispod i dolazi mi slabo.

Od sad pa na dalje zarobljena sam u mreži knjiga, obaveza, monotonije i ispijanja toplih napitaka. Uz to sve bitna je i činjenica kako neka draga lica neću ponovo vidjeti jako dugo. A taman sam se navikla na nad prosječno stanje. No, gotovo je. Back to normal.

Uzela sam kalendar u ruke jer zanimalo me. Sumnja se potvrdila sama od sebe. Predamnom je jedno veliko ništa. Nemam apsolutno nikakvu motivaciju, a to me malo brine s obzirom da mi je upravo ona trenutno najpotrebnija.

Neki ljudi kažu sljedeće. Ako ste imali dobar provod za uvod u novu godinu, ona će vam biti loša. I obratno.

Nemam baš riječi koje bi mogle opisati kako je bilo. Previše sitnica koje su uveličale samu svirku a i svo ostalo vrijeme prije i nakon nje. Recimo samo kako je svaka sekunda bila iskorištena na najbolji mogući način.

Bilo je nešto u zraku. Barem sam ja dobila taj osjećaj. Atmosfera je bila bolesno dobra, ljudi su bili veseli i sve je bilo baš kako treba :)





Što se tiče same svirke, preporučam da se sljedeći put zaletite na Pag. Neću ništa govorit, dođite pa vidite :)





Mene su emocije malo preplavile, pa ne mogu napisat kvalitetan riport. Ali očekujem ga od Bartula. On ima smisla za to.





Sretan Vam Božić, dragi blogeri:)
Do Nove se još valjda čujemo.

A sada slijedi ono lijepo najljepše. Čim pomislim, samo se počnem smješkat, čak malo i skakutat, ovisno o mjestu gdje se nalazim u tom trenutku.

I idem na Pag. Nakon 3 mjeseca. Jedva čekam onaj osjećaj kad sjednem u katamaran. Pa onda onaj osjećaj kad vidim gradić sa gornje ceste. Pa kad odem u Kerum. I onaj kad otključam kuću pa osjetim miris starine. A tek onaj kad vidim lica svih tih ljudi dole. Ajme. Jedva čekam. Mislim da neću znat kako se zovem ta dva dana. To je nekako tradicija :D




sreća je kad ti se smije
ništa više, ništa više
sreća je kad ti se smije

I tako je počeo jedan od onih bolesno loših dana. To jutro je bilo jedno od onih kada ti se čini da su svi ljudi oko tebe usporeni debili koji se zabijaju u tebe, a u biti si ti taj koji je izgubio svaki orijentir. U biti sam ja ta koja je bila potpuno razbacana.

Da. Tako je bilo jučer. A danas je novi dan. Pravila sam se glupa i stavila čizmicu na prozor. Nikola mi je ostavio čokolade, pa je valjda to čokoladno jutro obilježilo i dan.

Ali malo mi je dosta. Svega. Želim van iz ovog grada. Veselim se nadolazećem razdoblju jer će biti ispunjeno i aktivno. I samo lijepe stvari će me zaokupljat. Bar sam si ja to tako zacrtala.

Baš me briga što si misli tvoja mama. Ideš ili ne ideš sa nama?

Shvatila sam da se možda zamaram oko nebitnih stvari. Shvatila sam i da neki ljudi ne zaslužuju moju pažnju.
Shvatila sam da je vrijeme za izgradit nekakvu fasadu.

Osjetljiva sam jesam. I neznam da li je stvar perioda, ili okolnosti izvlače to iz mene, ali moram očvrsnuti. Prelako se rušim i to me boli onda. Trebam taj dodatni sloj, koji će me naučiti kako da ignoriram.

I umorna sam malo. Od uvijek istih scenarija.

U ajme. Izdogađalo se i previše toga. Malo je reći da mi je život kaotičan. Na trenutke bi najradije samo zažmirila i zaspala na koji dan, u nadi da ću se probuditi pametnija. Ali ne ide to tako, pa ću ipak trebat malo usporit, sjest, posložit i odlučit.

Zanimljivo je kako u jednom trenutku nemaš ništa, a u drugom već si izgubljen i ne možeš izabrati. Činjenica je kako sami sebi najbolje možemo zakomplicirati život, a mene očito onda vodi misao Zašto da bude jednostavno, kad može komplicirano? :D

U biti sam rastrgana. I kad se na trenutak uozbiljim, shvatim kako je ovo što radim loše. Ali onda se opet počnem ceriti, jer ionako mi nema pomoći. Nekako se čini nemoguće izabrati. A morat ću, znam. I tako u krug. Ajme najgore.

I gledam se kako upadam sve dublje i pogoršavam situaciju, koju sam mogla spriječiti da sam dovoljno rano reagirala. Sad sam zaglibila na dvije strane. Testirala sam samu sebe i paf. Sad neznam ništa.

Ali ajde. Ovakve se situacije uglavnom same od sebe razriješe. Nadam se tome. Barem maloj pomoći.

Živciraju me. Fale mi. Ljute me. Rastužuju me. Čude me. Vesele me. Fasciniraju me. Napuštaju me. Čuvaju me. Gubim ih. Tražim ih. Imam ih. Vole me. Upoznajem ih. Poštujem ih. Grle me. Volim ih. Trebam ih. Živciram ih.

Ljudi. Ljude. Ali različiti. Različite.

Ajme. Fali mi dodir. Zagrljaj.

Ja više nisam sigurna da ovo ima nekog smisla. Ova adresa dugo postoji i puno se lijepog izrodilo iz nje. Nova lica, prijateljstva, divne riječi i lijepe uspomene.

Sada je sve nekako razvodnjeno. Previše ljudi je nestalo jednostavno. Rijetki su tekstovi koje čitam i čudno je.

Još vam neću reći svoje zadnje bok jer navika je gadna stvar, ali ne bi se čudila da se upravo to i desi. Neznam.

To je sve majspejs kriv, rekla sam ja odmah :/
:D :D :D :D

Danas bio kao prvi dan faksa.
Sva sam se razletila, ništa mi nije bilo jasno. Samo strka frka. Ali dobro. Sve oko mene bile su zbunjene face, pa se nije bilo teško uklopit :D

Nadam se da će sve to skupa ličit na nešto. Meni je još uvijek glava sva divlja neznam kako ću se primirit. Ipak je iza mene 3 mjeseca čistog opuštanja i sranja.

A sad idem nešto neznam šta. Idem probat skužit raspored za sutra. Probat je ključna riječ :D